Bila mi je ideja isprva drugačije napisati ovu kolumnu.
Popisati one velebne primjere najbezobraznijih oblika mikrotransakcija ili recimo proklinjati Bethesdu jer je u Oblivionu željela na račun brojnih konja okititi svojeg virtualnog konja.
Možda se čak i narugati vrlim analitičarima koji pričaju kako su igre još uvijek vrlo jeftin oblik zabave, kada se sve svede na broj sati provedenih uz igru, podijeljeno s cijenom igre (kao da je ikome žao 400-ak kn s kojima je plaćeno 10-ak neprocjenjivih sati The Last of Usa).
Popisati one velebne primjere najbezobraznijih oblika mikrotransakcija ili recimo proklinjati Bethesdu jer je u Oblivionu željela na račun brojnih konja okititi svojeg virtualnog konja.
Možda se čak i narugati vrlim analitičarima koji pričaju kako su igre još uvijek vrlo jeftin oblik zabave, kada se sve svede na broj sati provedenih uz igru, podijeljeno s cijenom igre (kao da je ikome žao 400-ak kn s kojima je plaćeno 10-ak neprocjenjivih sati The Last of Usa).
Iako je popularno pronaći svoje omiljeno žrtveno janje i istome opaliti downvote na Redditu jer eto, svi to rade, treba priznati samom sebi kako je u razvodu braka uvijek dvoje krivo.
Jednostavnije rečeno, koliko treba osuditi EA jer je, ZA ČUDO SVEMIRSKO, želio zaraditi koji
dolar više na nemoralan način, jednako tako treba osuditi i sve vas koji ste
ikada platili i 1$ mikrotransakcija u kontekstu 60$ igre.
Zašto? Zato što se u protivnom fama oko Battlefronta 2 nikada
ne bi ni dogodila. Malo osnova ekonomije.
Electronic Arts je prema podacima s Wikipedije dioničko
društvo. Zapošljava trenutno oko 8 800 ljudi uz prihode u 2017. od cca 4,85
milijardi $. Riječ je o izuzetno uspješnoj i respektabilnoj tvrtki koja postoji
već preko 35 godina te koja je preživjela razne faze i trendove ove industrije,
a da je pritom cijelo vrijeme rasla te postala jedan od najznačajnijih tržišnih
igrača.
Što se realno ne bi nikada dogodilo (barem ne u toj skali), da nisu vukli određene „nepopularne poteze“.
Sjećate se Origina, EA-ovog servisa na kojem danas prodaju sve svoje PC igre? Nakon dolaska na tržište, bio je od strane gamera poprilično dočekan na nož jer eto, jadan homo gamer logicus više nije mogao sve igre držati isključivo na Steamu. Argumentacije pro Steam ekipe su bile zbilja „predivne“ za pročitati, kao što je bilo predivno iskusiti divljenje oko činjenice koliko su ljudi brzo zaboravili hejt kojeg je Valve doživio kada je Steam bio lansiran na tržište. Pitanje je da li bi se Origin dogodio uopće da Steam nije bio toliko popularan.
Da ne kompliciram, stvar je iznimno jednostavna - u biznisu ili stvarate proizvode koji prate tržišne trendove kako bi profitirali na njima (npr. Android by Google) ili stvarate nove trendove s revolucionarnim proizvodima koji mijenjaju sliku tržišta (iPhone by Apple).
Bez obzira na to što radili, bili bi totalno LOŠ MENADŽER da ignorirate trendove (čitaj: prilike za veće prihode) ili da ne pokušavate pronaći nove (revolucionarne) načine za rast svojih prihoda (što je smisao svake tvrtke). I tu je ključna riječ „pronaći“.
Ne bi mi vjerovali, no na kraju se sve svodi na glasovanje vašim novčanicima.
Isto (nažalost) prati najčešće ona silna argumentacija u kontekstu koje svi mi volimo misliti da smo tek kap u moru.
Primjera je beskonačno: „Koga briga što ja piratiziram igre, ima onih bogatijih pa neka oni kupuju“ (zato recimo Crytek nije bio prisiljen odličnu jedinicu za potrebe nastavka totalno okrenuti konzolama gdje su nešto mogli i zaraditi).
Ili „koga briga što sam kupio deluxe izdanje gdje sam dobio par nebitnih virtualnih predmeta, bit će mnogo više onih koji će kupiti standardno izdanje igre“ (zato danas imamo redovito standard, gold, deluxe i platinum verzije igara).
Pogađate, za sve negativne stvari u gaming industriji igrači su itekako krivi.
U vrijeme kada su izdavači testirali nove načine monetizacije svojih naslova, oni su novčanicima glasovali DA. S takvom povratnom informacijom, stvorilo se plodno tlo da se u studenom gospodnje 2017. pojavi jedan Star Wars: Battlefront 2, igra čiji sustav napredovanja se de facto može prevesti u Pay to Win.
Je li moralno/dobro to što je EA napravio? Naravno da nije, cijela stvar je za svaku osudu. No, o EA-ovoj odluci da implementira sustav koji graniči s kockanjem, najviše su kumovali igrači koji u ovo doba ogromnog obilja igara, sve više sebi ne znaju pronaći mjeru pa pokraj istovremenog isprobavanja 10 igara kupljenih na nedavnoj rasprodaji, svoje multiplayer levele plaćaju pravim kešom.
Da se bolje osjećaju na K/D tablici.
Zbilja je otužno u što se gaming danas počeo pretvarati. Dok se s jedne strane smijemo famoznim „indijancima“ koji u sklopu PlayStation Plus mjesečne ponude pokušavaju nekako doći do publike i svojeg opstanka, istovremeno pljujemo po velikim izdavačima jer žele zaraditi na našoj gluposti.
Kao i u politici, prakse „onih gore“ su najčešće preslike nas samih. Dobro se prisjetiti toga s vremena na vrijeme, zar ne?
Što se realno ne bi nikada dogodilo (barem ne u toj skali), da nisu vukli određene „nepopularne poteze“.
Sjećate se Origina, EA-ovog servisa na kojem danas prodaju sve svoje PC igre? Nakon dolaska na tržište, bio je od strane gamera poprilično dočekan na nož jer eto, jadan homo gamer logicus više nije mogao sve igre držati isključivo na Steamu. Argumentacije pro Steam ekipe su bile zbilja „predivne“ za pročitati, kao što je bilo predivno iskusiti divljenje oko činjenice koliko su ljudi brzo zaboravili hejt kojeg je Valve doživio kada je Steam bio lansiran na tržište. Pitanje je da li bi se Origin dogodio uopće da Steam nije bio toliko popularan.
Da ne kompliciram, stvar je iznimno jednostavna - u biznisu ili stvarate proizvode koji prate tržišne trendove kako bi profitirali na njima (npr. Android by Google) ili stvarate nove trendove s revolucionarnim proizvodima koji mijenjaju sliku tržišta (iPhone by Apple).
Bez obzira na to što radili, bili bi totalno LOŠ MENADŽER da ignorirate trendove (čitaj: prilike za veće prihode) ili da ne pokušavate pronaći nove (revolucionarne) načine za rast svojih prihoda (što je smisao svake tvrtke). I tu je ključna riječ „pronaći“.
Ne bi mi vjerovali, no na kraju se sve svodi na glasovanje vašim novčanicima.
Isto (nažalost) prati najčešće ona silna argumentacija u kontekstu koje svi mi volimo misliti da smo tek kap u moru.
Primjera je beskonačno: „Koga briga što ja piratiziram igre, ima onih bogatijih pa neka oni kupuju“ (zato recimo Crytek nije bio prisiljen odličnu jedinicu za potrebe nastavka totalno okrenuti konzolama gdje su nešto mogli i zaraditi).
Ili „koga briga što sam kupio deluxe izdanje gdje sam dobio par nebitnih virtualnih predmeta, bit će mnogo više onih koji će kupiti standardno izdanje igre“ (zato danas imamo redovito standard, gold, deluxe i platinum verzije igara).
Pogađate, za sve negativne stvari u gaming industriji igrači su itekako krivi.
U vrijeme kada su izdavači testirali nove načine monetizacije svojih naslova, oni su novčanicima glasovali DA. S takvom povratnom informacijom, stvorilo se plodno tlo da se u studenom gospodnje 2017. pojavi jedan Star Wars: Battlefront 2, igra čiji sustav napredovanja se de facto može prevesti u Pay to Win.
Je li moralno/dobro to što je EA napravio? Naravno da nije, cijela stvar je za svaku osudu. No, o EA-ovoj odluci da implementira sustav koji graniči s kockanjem, najviše su kumovali igrači koji u ovo doba ogromnog obilja igara, sve više sebi ne znaju pronaći mjeru pa pokraj istovremenog isprobavanja 10 igara kupljenih na nedavnoj rasprodaji, svoje multiplayer levele plaćaju pravim kešom.
Da se bolje osjećaju na K/D tablici.
Zbilja je otužno u što se gaming danas počeo pretvarati. Dok se s jedne strane smijemo famoznim „indijancima“ koji u sklopu PlayStation Plus mjesečne ponude pokušavaju nekako doći do publike i svojeg opstanka, istovremeno pljujemo po velikim izdavačima jer žele zaraditi na našoj gluposti.
Kao i u politici, prakse „onih gore“ su najčešće preslike nas samih. Dobro se prisjetiti toga s vremena na vrijeme, zar ne?
Ova kolumna također se može pročitati na portalu HCL.hr
Image credits: Gizmodo Australia
Nema komentara:
Objavi komentar