Bio sam prilično skeptičan.
Jer kako drugačije može čovjek doživjeti vijest da će netko
pokušati napraviti nastavak Blade Runnera, tog kultnog SF klasika iz onih manje
komercijalnih vremena u kojima je Ridley Scott režirao vrhunske filmove.
Svetogrđe! Rekli bi puritanci filmske umjetnosti.
No onda primijetio da će redatelj ovaj puta biti Denis Villeneuve, režiser meni
genijalnog Arrivala. To je bila jedna obrva gore.
Druga mi je skočila kada sam čuo da će Ryan Gosling biti
novi Blade Runner.
Realno, teško su mogli naći boljeg glumca za tu ulogu. Da,
imao je par uloga koje su poslužile za brzu lovu, no mislim da je s Driveom i
The Big Shorteom više-manje zacementirao svoju titulu jednog od vodećih
glumačkih talenata Hollywooda (LaLa Land nažalost nisam još gledao pa tu moram
ostati suzdržan)
I treća obrva gore (da je imam) bio bi last-minute dolazak omiljenog Hansa da pruži projektu svoj
prepoznatljiv glazbeni pečat i pokuša s Benjaminom Wallfischom rekreirati
(neponovljivu) magiju koju je stvorio Vangelis.
Naravno, u ove svoje obrve nisam računao kako je pisanju
scenarija pristupio scenarist originalnog Blade Runnera i kako je Harrison Ford
odlučio reprizirati svoju ulogu. To se podrazumijevalo.
Kao što vidiš, početni skepticizam se s vremenom pretvorio u
hype i s prilično velikim nestrpljenjem sam čekao dolazak novog Blade Runnera u
kina. Nakon dva gledanja u kinu i nekoliko prospavanih noći mogu konačno
potvrditi – OM(F)G.
Uspjeli su!
Blade Runner 2049 je vjerojatno najbolji ovogodišnji najbolji
film, a s vremenom će se vjerojatno pretvoriti u klasik koji će se godinama
reprizirati.
Da pišem klasičnu recenziju, sada bi slijedile one magične
riječi „evo zašto“.
No kako je ovo realno samo javno dijeljenje mojih emocija
oko tog filma, samo ću se ukratko osvrnuti na par sitnica.
Poput recimo genijalne fotografije i fantastičnog kadriranja.
Nisam inače ljubitelj 3D-a, no bilo je par scena koje su me naprosto oduševile
– sjediš u kino stolici, ispred tebe je taj sitan futuristički auto, kiša pljušti kao
iz kabla, neonske reklame uokolo i soundtrack koji je genijalna obrada
Vangelisovog rada. To je to!
(preporučujem stoga gledanje u 3D-u)
Dogodio se taj željeni osjećaj - bio sam opet u tom svijetu,
odnosno dio njega. Onaj pasivni promatrač koji čeka da protagonist pronađe
odgovore na pitanje smislenosti vlastitog postojanja u svijetu gdje je samo
potrošna roba.
Another brick in the Wall.
To mu se bez ustručavanja komunicira
tako pa se gledatelj dovodi u jednu zanimljivu situaciju. Počinje polako
shvaćati da je u svijetu Blade Runnera kopija čovjeka zapravo veći čovjek.
Zanimljiv je taj izlet scenarista u teme otuđenosti
pojedinca od samog sebe i potpunog izostanka empatije u ljudima. Komentara na
činjenicu da robovlasništvo može postati još jednom društveno prihvatljivo ako
čovjek zaključi da pojedinac koji ne izgleda i ne razmišlja identično zapravo
nije – čovjek. Nešto što se sve više primjećuje danas i kako će vjerojatno
vrijeme prolaziti, ta SF nota filma lako bi se mogla pretvoriti u neki drugi
filmski žanr (doduše, toplo se nadam da neće).
Ako je originalni Blade Runner bio preispitivanje toga što
je to zapravo čovjek, Blade Runner 2049 ples na granici potpune otuđenosti, ljudske
hladnoće i manjka bilo kakve čovječnosti gdje su uloge izokrenute i gdje se kopije ljudi bore za
one ljudske vrijednosti koje su se u nama potpunosti izgubile.
Nema komentara:
Objavi komentar