utorak, 31. listopada 2017.

Blade Runner 2049 - ono kada je nastavak gotovo bolji od legendarnog originala






Bio sam prilično skeptičan.


Jer kako drugačije može čovjek doživjeti vijest da će netko pokušati napraviti nastavak Blade Runnera, tog kultnog SF klasika iz onih manje komercijalnih vremena u kojima je Ridley Scott režirao vrhunske filmove.

Svetogrđe! Rekli bi puritanci filmske umjetnosti.
No onda primijetio da će redatelj ovaj puta biti Denis Villeneuve, režiser meni genijalnog Arrivala. To je bila jedna obrva gore.


Druga mi je skočila kada sam čuo da će Ryan Gosling biti novi Blade Runner.

Realno, teško su mogli naći boljeg glumca za tu ulogu. Da, imao je par uloga koje su poslužile za brzu lovu, no mislim da je s Driveom i The Big Shorteom više-manje zacementirao svoju titulu jednog od vodećih glumačkih talenata Hollywooda (LaLa Land nažalost nisam još gledao pa tu moram ostati suzdržan)


I treća obrva gore (da je imam) bio bi last-minute dolazak omiljenog Hansa da pruži projektu svoj prepoznatljiv glazbeni pečat i pokuša s Benjaminom Wallfischom rekreirati (neponovljivu) magiju koju je stvorio Vangelis. 


Naravno, u ove svoje obrve nisam računao kako je pisanju scenarija pristupio scenarist originalnog Blade Runnera i kako je Harrison Ford odlučio reprizirati svoju ulogu. To se podrazumijevalo.


Kao što vidiš, početni skepticizam se s vremenom pretvorio u hype i s prilično velikim nestrpljenjem sam čekao dolazak novog Blade Runnera u kina. Nakon dva gledanja u kinu i nekoliko prospavanih noći mogu konačno potvrditi – OM(F)G.


Uspjeli su!


Blade Runner 2049 je vjerojatno najbolji ovogodišnji najbolji film, a s vremenom će se vjerojatno pretvoriti u klasik koji će se godinama reprizirati.


Da pišem klasičnu recenziju, sada bi slijedile one magične riječi „evo zašto“. 


No kako je ovo realno samo javno dijeljenje mojih emocija oko tog filma, samo ću se ukratko osvrnuti na par sitnica. 


Poput recimo genijalne fotografije i fantastičnog kadriranja. 

Nisam inače ljubitelj 3D-a, no bilo je par scena koje su me naprosto oduševile – sjediš u kino stolici, ispred tebe je taj sitan futuristički auto, kiša pljušti kao iz kabla, neonske reklame uokolo i soundtrack koji je genijalna obrada Vangelisovog rada. To je to! 

(preporučujem stoga gledanje u 3D-u)


Dogodio se taj željeni osjećaj - bio sam opet u tom svijetu, odnosno dio njega. Onaj pasivni promatrač koji čeka da protagonist pronađe odgovore na pitanje smislenosti vlastitog postojanja u svijetu gdje je samo potrošna roba. 

Another brick in the Wall. 

To mu se bez ustručavanja komunicira tako pa se gledatelj dovodi u jednu zanimljivu situaciju. Počinje polako shvaćati da je u svijetu Blade Runnera kopija čovjeka zapravo veći čovjek. 


Zanimljiv je taj izlet scenarista u teme otuđenosti pojedinca od samog sebe i potpunog izostanka empatije u ljudima. Komentara na činjenicu da robovlasništvo može postati još jednom društveno prihvatljivo ako čovjek zaključi da pojedinac koji ne izgleda i ne razmišlja identično zapravo nije – čovjek. Nešto što se sve više primjećuje danas i kako će vjerojatno vrijeme prolaziti, ta SF nota filma lako bi se mogla pretvoriti u neki drugi filmski žanr (doduše, toplo se nadam da neće). 


Ako je originalni Blade Runner bio preispitivanje toga što je to zapravo čovjek, Blade Runner 2049 ples na granici potpune otuđenosti, ljudske hladnoće i manjka bilo kakve čovječnosti gdje su uloge izokrenute i gdje se kopije ljudi bore za one ljudske vrijednosti koje su se u nama potpunosti izgubile.

Mislim da je to najveća snaga ovog filma i nadogradnja ideje koja je fantastično prezentirana u Villeneuvovoj inačici Blade Runnera.

Nema komentara: